Predstavljanje
U slikama Saše Novaka naglašeno je prisutan crtež koji izgrađuje motiv slike. Crtež je osnova s kojom prilazi daljnjoj izgradnji slike. Izgrađenim osjećajem za kolor, slike Saše Novaka odišu skladnom kompozicijom tonova, iako kolor kao faktor nije nosilac sadržaja, nego skladno ugrađen u sadržaj slike. U nekim djelima slikara Novaka osjeća se sklonost prema apstrakciji u kojoj je, na konkretnu figuraciju, primjenjena nadgradnja snažne igre kolora.
Kritike
Slikar, likovni umjetnik, Sašo Petroševski Novak, ličnost je koja u našu likovnu umjetnost ulazi po diktatu osobnog prirođenog nagona na likovno usmjerenje, na likovno stvaranje. Primjer talenta kojeg donosi rođenjem u svojim genima u život. Talent koji se javlja već u ranim dječjim godinama, kada se počinje ispoljavati vlastita individualnost, koja pokazuje sklonost likovnom izražavanju.
Posvetio se pozivu koji je intenzivno osjetio, doživljavao i proživljavao i kojem se potpuno profesionalno predao. Po diktatu vlastite prirode i sadržaja življenja, napustio je postdiplomski studij za izgradnju stručnog zvanja i položaj Republičkog savjetnika, da bi se potpuno posvetio umjetnosti. Sašo Petroševski Novak je slikar koji je prošao solidnu školu za izgradnju svog likovnog izraza, za poziv slikara, likovnog radnika -umjetnika.
U slikama Saše Novaka naglašeno je prisutan crtež koji izgrađuje motiv slike. Crtež je osnova s kojom prilazi daljnjoj izgradnji slike. Izgrađenim osjećajem za kolor, slike Saše Novaka odišu skladnom kompozicijom tonova, iako kolor kao faktor nije nosilac sadržaja, nego skladno ugrađen u sadržaj slike. U nekim djelima slikara Novaka osjeća se sklonost prema apstrakciji u kojoj je, na konkretnu figuraciju, primjenjena nadgradnja snažne igre kolora.
Sašo Petroševski Novak je slikar koji, po svom opusu, zaslužuje pažnju i daje značajni doprinos našoj umjetničkoj likovnoj stvarnosti. On je u našoj suvremenoj likovnoj umjetnosti intenzivno prisutan u javnosti i u kritici - u nizu samostalnih izložaba, u nizu žiriranih kolektivnih izložaba, na kojima prezentira našu suvremenu nacionalnu umjetničku stvarnost.
Prof. dr. Antun Bauer
U najnovijoj fazi svog slikarskog istraživanja, Sašo Petroševski Novak koncentrirao se na efekat boje, slobodnu moleciju oblika i uspostavljanje impresivne ugođajnosti. Kao nadahnuće poslužili su mu detalji istarskoga krajolika i to više kao impuls u traganju za značajkama ambijentalnosti, nego kao diktat prema opisnosti. Lišavajući se potrebe za dokumentarnošću, on je otvarao nove prostore prema doživljajnosti. S takvih pozicija ubrzo je došlo do eliminacije strogog realiteta, a ustupilo se mjesto spontanoj selekciji viđenog te njezinoj preformulaciji u sukus osjećajnosti.
Najviše pažnje, u tematskom smislu, autoru su privukle živopisne kućice crvenih krovova i bijelih zidova. Unutar pojedinih kompozicija one kao samostalni objekti ili s pridruženim okolišem, markiranim konfiguracijom tla, raslinja, sunca ili križa - otkrivaju trenutačna stanja atmosferskih prilika, poput osunčanosti svjetlom ili tmurnim oblacima na horizontu i u tamu uronjenim oblicima. Nastojeći da uvijek dosljedno sprovede komunikaciju između viđenog i doživljenog, slikar poseže za interpretacijama koje posredno postaju tumači stanja u prirodi, ali istovremeno i u njegovoj intimi. Dok neke od kompozicija sugeriraju vedrinu i lepršavost atmosfere, u drugim se rješenjima naslućuje grč napetosti i sumornost raspoloženja. Pokazatelji se odražavaju u gradnji slike i izričaju motiva, u rasponu od jednostavnosti kazivanja, preko uključivanja simboličkog znakovlja, do primjera modifikacije formi i na kraju zadiranja u domenu apstraktnosti.
Sposobnost Saše Petroševskog Novaka da u svakodnevnim motivima pronađe i fiksira izuzetne osobenosti, da ukaže na zapretene odnose glavne teme i njezina okruženja, kao i da sve opservirano komentira subjektivnom prosudbom - čine ovog slikara senzibilne prijemljivosti umjetnikom koji tvarno i duhovno usvaja kao jedinstveni organizam. Pojedina zdanja te ruralne ili urbane aglomeracije u njegovoj viziji gube lokalna značenja i nadgrađuju se pojmovnošću. Crvena boja krovova, u prenesenom smislu, crvena je istarska zemlja. Diskretna plava navodi asocijaciju na plavetnilo mora, dok rijetka zelena tek najavljuje bujnost raslinja. Bijele i žute plohe zidova, s raznobojno obojenim prozoroma i vratima, tek su simbolička predodžba o kontrastima. Ipak, sve te primisli tek su materijalizacija osnova iz kojih izrastaju umjetnikovi intimistički zapisi, a oni izviru iz izravnog dodira krajolika s misaonim i emotivnim spoznajama slikara.
Gradnji slike Sašo Petroševski Novak pristupa različito. U određenim situacijama gotovo da negira prostor, a pažnju izravno usredotočuje na sam objekt. Suprotna praksa je u tome da se krajoliku dade prioritet, naznače planovi i inzistira na kolorističkim značajkama. Težnja prema meditativnosti posebno je vidljiva u složenijim rješenjima, gdje se forma i boja sustavno isprepliću i tvore ugođajnu cjelinu. Nasljeđujući zasade fovista u koloritu te ekspresionista u konstrukciji, slikar izbjegava crtež, a daje prednost sočnim i širokim namazima boja. Njegov je potez spontan i slobodan, vođen senzibilitetom, a ostvaren vještinom. Zanemarujući detaljiziranje, on progovara o dojmu trenutka, briše nevažno da bi naglasio bitno. Modeliranje oblika češće provodi konfrontirajući svijetle i tamne plohe, nego nijansirajući površine. Ipak, postiže dimenziju prostornosti, bilo da se radi o pejzažu ili ne. U nekim rješenjima javlja se težnja za pročišćavanjem pa se oblici svode na najjednostavnije plohe ili nedefinirane horizontale, što prati istovremeno i sužavanje kolorističkog izbora. Te naznake težnje prema minimalizmu tek su nagovještaj novih razmišljanja.
Ciklus kojim se Sašo Petroševski Novak upravo predstavlja, nadgradnja je opusa u kojem se dokazao kao revan istraživač prostora, mrtvih priroda i ženskih aktova. Sublimirajući ranija iskustva, on je svoj stvaralački napor usmjerio prema razrješenju kolorističkih suptiliteta, slobodnoj gradnji oblika i inzistiranju na autentičnim ugođajima, čime se pridružio onim našim slikarima koji svoje potencijale koriste u konstituiranju neoekspresionističkih izričaja.
Prof. Juraj Baldani
U slikarstvu Saše Petroševskog Novaka oblici su strogo reducirani, izvedeni pojednostavljenim crtežom, što ispunjen rafinirano usklađenim bojama, već u ranim djelima, ukazuje na umjetnikovo nagnuće prema izuzetno izraženom kolorističkom senzibilitetu. Likovi ravnodušni za psihološka stanja, pod izričajem su neobične blagosti, a predmeti su zauzeti sami sobom. Pomno odabrani oblici u promišljenoj gradnji kompozicije prelaze u neko drugo “svoje” postojanje. Slikar bira oblike unutrašnjom ravnotežom osobnog umjetničkog senzibiliteta. Njeguje kombinacije različitih slikarskih tehnika, jer čini se da upravo u toj raznovrsnosti nalazi mogućnost slobodnijeg djelovanja pa i vlastitog samopotvrđivanja. S pažnjom odabire teme i ponire u bogatstvo nijansi sofisticirane skale boja.
Slike su statične, ali ne i monotone, prisutna je vizija, ali ne i nekontroliranost. Umjetnikova slikarska interpretacija polazi od zbilje, pretvarajući je u neku drugu stvarnost, a da pri tome nikada ne poništava njezin identitet.
U specifičnoj osobenosti viđenja Istre, uz koju je umjetnik već godinama vezan atelijerom u Rovinju (gdje boravi jedan dio godine), izrastao je svijet blagog maestrala, visoko uzdignutih jedara, sunčanih odbljesaka na glatkoj površini plavetnog mora. Ali isto tako, na umjetnikovim je slikama svijet truda i muke istarskog puka, što već stoljećima prevrće zemlju goneći ispred sebe blašće božje - vola istarskog, izražen tonalitetom zgusnutih, muklih, “teških” boja. U ovom specifičnom doživljaju krajolika nema prostora za dopadljiv kadar razglednice. U njima harmonična gradnja kompozicije, nikada pretrpana suvišnim detaljima, postavlja predmete krajolika u vrlo promišljene odnose, stvarajući autentičnu slikovitost suzdržane odmjerenosti.
Skromnost motiva temeljna je odlika slika u kojima se, kao centralni lik i glavna odrednica prostora, pojavljuje kuća. Uz nju, nerijedak je motiv sunce, što je kao radost života miluje i čempres što je kao simbol podneblja dotiče, a sve se to, u prigušenoj skali boja, nadasve skladno sjedinjuje u ozračje vjekovnog trajanja istarskog podneblja.
Slike Saše Petroševskog nikada nisu puka transkripcija stvarnosti, što je uvijek samo poticaj razigranoj umjetnikovoj imaginaciji u kojoj boje, u tisućama blagih nijansi grade oblike, stvarajući viziju jedne nove samosvojne realnosti.
Prof. Mirjana Sakač
Sašo Petroševski Novak upustio se u izgradnju imaginarnih gradova, izmaštane arhitekture komponirane po zakonima svoga urbanizma. Sloboda slikarskog sača odražava zanimljivu kombinatoriku oblika kojim sve postaje moguće. Možda postoje i zdanja unijeta u preplet, koja su odraz iskustva, nečeg znanog. No, Novakovi gradovi ipak su proizašli iz zaigranosti, s notom dječjeg, naivnog, u plohama blage geometričnosti. Zgodan ritam proveden je plohama jakih obrisa, s uporišnim točkama u sadržajnim i likovnim akcentima. Novak reducira predmetno do znaka te i gradovi postaju slagalice karakterističnih modula, dakako udaljenih od bilo kakve shematike. Vedrina se osjeća u “šetnji” Novakovim prostorima, za koju razložnost postoji i u karakteru kromatskog. Na simpatičan način, Novakovi urbani ambijenti sadrže i zdanja izvjesne povijesne slojevitosti, ali i moderne objekte povezane s formama koje bi u svakom gradu unijele veselost. Novak, s mnogo osjetljivosti za mijene napetosti, konstruira sliku, čvrstim i čitkim linijama, po kojima se doimlje da se kreće grad, a ne njegovi potencijalni stanovnici. Uspostavljen je koordinatni sustav crtovlja, kojeg silnice šire dinamiku prikaza do svakog zakutka djela. Pokret unutar razvedene geometrije, izmjena ritma unutar zakonitosti, sve je usaglašeno bojom različitih dinamičnih i svjetlosnih svojstava. Sašo Petroševski Novak, s mnogo pažnje, segmentima tvorbe daje potrebitu kolorističku blistavost, (ali podvrgnutu odabranoj disciplini) unijetu u vlastiti likovni koncept. U stvorenom redu mnogo je i spontanosti, nepredvidljivosti, kojoj je ponekad rezultat gotovo egzaktna forma ili oblik koji se otvara organičkom. U svakom slučaju, radost stvaranja osnovni je pokretač Novakove slikarske gradogradnje.
Prof. Stanko Špoljarić
U maloj crkvici sv. Križa ili u jednoj galeriji rovinjske slikarske ulice, Grisie, privlače nas svojim bojama i osebujnim, prepoznatljivim stilom, platna slikara Saše Petroševskog Novaka. Uživamo u razigranim, toplim bojama koje se neuobičajenim razmještajem u drveće,kučice i ostale stilizirane predmete skladno uklapaju u cjelovitu sliku ekspresionističke vizije nadarenog umjetnika. Nisu to realistične, geometrijske figure, a ipak prepoznatljive u svojim jarkim bojama koje privlače gledatelja koji poželi posjedovati ovo platno da može što češće uživati u ljepoti umjetničkog ostvarenja. Sašo Petroševski Novak odabrao je svoj slikarski put već od rane mladosti i izlagao je svoja platna na tridesetak samostalnih izložaba u Hrvatskoj i desetak u Inozemstvu ta u 40 skupnih izložaba na kojima je zauzimao istaknuto mjesto, a poznat je i kao humanist koji je darivao preko 200 slika humanitarno i kao pomoć žrtvama Domovinskog rata. Danas živi i radi u Zagrebu i Rovinju, marljivo stvara i dotjeruje sve novija i novija platna, nadahnuta motivima iz života i prirode njegujući svoj osebujni, prepoznatljiv stil u raznim tehnikama slikanja. Osnovne karakteristike produbljuje, ali je bit njegovih motiva prepoznatljiva, jer pobuđuje u nama osjećaj ljepote i pozitivna zraćenja koje izazivaju estetske osječaje, zadovoljstvo i vedrinu. Prepoznajemo stilizirano drveće, neuobičajenih boja, ruralne kučice, naranđasto nebo, nakrivljeni križ i nestereotipno ozračje koje nas zaustavlja uz sliku, potiče osječaj ugode i potrebu da ponovno uživamo u umjetničkim djelima uspješnog i nadarenog umjetnika, Saše Petroševskog Novaka.
Prof. Stanka Pavuna
U Zagrebu, 5.studenog 2005.
Sašo Petroševski Novak; rojen leta 1953 v Reki na Sušaku. Ob fakultetni izobrazbi je leta 1988 izabral za svojo življensko pot likovno ustvarjanje. Končal je šolanje v Likovnom centru na Rokovom Perivoju v Zagrebu. Doslej je imel već kot 30 samostojnih razstav in okoli 40 skupinskih, več dest tudi v tujini. Pri slikanju uporablja več tehnik, med njimi najpogosteje olje, pastele in kombinirano tehniko. Živi in dela v Zagrebu in v Rovinju. Doživljam ga kot slikarja, ki mu kompozicija in njena dinamika predstavlja prostor urejenja. Velike ploskve dajejo izzive manjšim, manjše bogatijo celoto. To je igra občutkov za mero, za red in smisel tega reda, ki mora nekaj povedati, sporočiti. A vse to jr neka skupna osnova za tisto, kar šele pride na sliko, in to je barva. Z njo zaživi tudi slikar. Če je kompozicija telo njegove slike, nekakšen kroj za obleko, ki jo to telo nosi, potem so barve duša tega telesa. Prevladujejo tople, ki žarijo, grejejo celoto in nam vedno znova pribavljajo poglede v globino zemeljske organskosti, polnosti zraka. Kar naredi geometrija črte in je sled risbe kot likovne tehnike, je polnjenje ploskev z barvo ustvarjanje polnosti, sporočilo o avtorjevem odnosu do urbanizma, arhitekture stavbne dediščine in kulturne krajine. Linearnost prevladuje v njegovih kompozicijah. Kot bi gledal strukturo orgelskih piščali, spet brazde na njivi,vertikala sredozemskega zimzelenega drevja se druži s krogom sončne orbite v daljavi, vse pa je obdano s ploskvami in nekakšnimi črtastimi sledmi človeka, civilizacije,ograjevanja, razvrščanja, parceliranja. Je pravi pesnik v postavljanju ritma med ploskvami rdečih streh, modrine morja in belih zidov ter zimzelenega drevja. Še pri vazah s tihožitji cvetja je prisotna ta linearnost, a je prikupno razdrobljena z igro organskosti. Vaza in njeno ozadje so ploskovne parcele urejenosti, cvetje z zelenjem je eksplozija igrivosti, barv, sproščenega slikarskega fluida. To seveda omogoča sam slikarska rehnika pastela.
Drago Medved, publicist
Celje, Galerija <<Mozaik>>, četrtek 17.11.2005.
Slikar, likovni umjetnik, Sašo Petroševski Novak, ličnost je koja u našu likovnu umjetnost ulazi po diktatu osobnog prirođenog nagona na likovno usmjerenje, na likovno stvaranje. Primjer talenta kojeg donosi rođenjem u svojim genima u život. Talent koji se javlja već u ranim dječjim godinama, kada se počinje ispoljavati vlastita individualnost, koja pokazuje sklonost likovnom izražavanju.
Posvetio se pozivu koji je intenzivno osjetio, doživljavao i proživljavao i kojem se potpuno profesionalno predao. Po diktatu vlastite prirode i sadržaja življenja, napustio je postdiplomski studij za izgradnju stručnog zvanja i položaj Republičkog savjetnika, da bi se potpuno posvetio umjetnosti. Sašo Petroševski Novak je slikar koji je prošao solidnu školu za izgradnju svog likovnog izraza, za poziv slikara, likovnog radnika -umjetnika.
U slikama Saše Novaka naglašeno je prisutan crtež koji izgrađuje motiv slike. Crtež je osnova s kojom prilazi daljnjoj izgradnji slike. Izgrađenim osjećajem za kolor, slike Saše Novaka odišu skladnom kompozicijom tonova, iako kolor kao faktor nije nosilac sadržaja, nego skladno ugrađen u sadržaj slike. U nekim djelima slikara Novaka osjeća se sklonost prema apstrakciji u kojoj je, na konkretnu figuraciju, primjenjena nadgradnja snažne igre kolora.
Sašo Petroševski Novak je slikar koji, po svom opusu, zaslužuje pažnju i daje značajni doprinos našoj umjetničkoj likovnoj stvarnosti. On je u našoj suvremenoj likovnoj umjetnosti intenzivno prisutan u javnosti i u kritici - u nizu samostalnih izložaba, u nizu žiriranih kolektivnih izložaba, na kojima prezentira našu suvremenu nacionalnu umjetničku stvarnost.
Prof. dr. Antun Bauer
U najnovijoj fazi svog slikarskog istraživanja, Sašo Petroševski Novak koncentrirao se na efekat boje, slobodnu moleciju oblika i uspostavljanje impresivne ugođajnosti. Kao nadahnuće poslužili su mu detalji istarskoga krajolika i to više kao impuls u traganju za značajkama ambijentalnosti, nego kao diktat prema opisnosti. Lišavajući se potrebe za dokumentarnošću, on je otvarao nove prostore prema doživljajnosti. S takvih pozicija ubrzo je došlo do eliminacije strogog realiteta, a ustupilo se mjesto spontanoj selekciji viđenog te njezinoj preformulaciji u sukus osjećajnosti.
Najviše pažnje, u tematskom smislu, autoru su privukle živopisne kućice crvenih krovova i bijelih zidova. Unutar pojedinih kompozicija one kao samostalni objekti ili s pridruženim okolišem, markiranim konfiguracijom tla, raslinja, sunca ili križa - otkrivaju trenutačna stanja atmosferskih prilika, poput osunčanosti svjetlom ili tmurnim oblacima na horizontu i u tamu uronjenim oblicima. Nastojeći da uvijek dosljedno sprovede komunikaciju između viđenog i doživljenog, slikar poseže za interpretacijama koje posredno postaju tumači stanja u prirodi, ali istovremeno i u njegovoj intimi. Dok neke od kompozicija sugeriraju vedrinu i lepršavost atmosfere, u drugim se rješenjima naslućuje grč napetosti i sumornost raspoloženja. Pokazatelji se odražavaju u gradnji slike i izričaju motiva, u rasponu od jednostavnosti kazivanja, preko uključivanja simboličkog znakovlja, do primjera modifikacije formi i na kraju zadiranja u domenu apstraktnosti.
Sposobnost Saše Petroševskog Novaka da u svakodnevnim motivima pronađe i fiksira izuzetne osobenosti, da ukaže na zapretene odnose glavne teme i njezina okruženja, kao i da sve opservirano komentira subjektivnom prosudbom - čine ovog slikara senzibilne prijemljivosti umjetnikom koji tvarno i duhovno usvaja kao jedinstveni organizam. Pojedina zdanja te ruralne ili urbane aglomeracije u njegovoj viziji gube lokalna značenja i nadgrađuju se pojmovnošću. Crvena boja krovova, u prenesenom smislu, crvena je istarska zemlja. Diskretna plava navodi asocijaciju na plavetnilo mora, dok rijetka zelena tek najavljuje bujnost raslinja. Bijele i žute plohe zidova, s raznobojno obojenim prozoroma i vratima, tek su simbolička predodžba o kontrastima. Ipak, sve te primisli tek su materijalizacija osnova iz kojih izrastaju umjetnikovi intimistički zapisi, a oni izviru iz izravnog dodira krajolika s misaonim i emotivnim spoznajama slikara.
Gradnji slike Sašo Petroševski Novak pristupa različito. U određenim situacijama gotovo da negira prostor, a pažnju izravno usredotočuje na sam objekt. Suprotna praksa je u tome da se krajoliku dade prioritet, naznače planovi i inzistira na kolorističkim značajkama. Težnja prema meditativnosti posebno je vidljiva u složenijim rješenjima, gdje se forma i boja sustavno isprepliću i tvore ugođajnu cjelinu. Nasljeđujući zasade fovista u koloritu te ekspresionista u konstrukciji, slikar izbjegava crtež, a daje prednost sočnim i širokim namazima boja. Njegov je potez spontan i slobodan, vođen senzibilitetom, a ostvaren vještinom. Zanemarujući detaljiziranje, on progovara o dojmu trenutka, briše nevažno da bi naglasio bitno. Modeliranje oblika češće provodi konfrontirajući svijetle i tamne plohe, nego nijansirajući površine. Ipak, postiže dimenziju prostornosti, bilo da se radi o pejzažu ili ne. U nekim rješenjima javlja se težnja za pročišćavanjem pa se oblici svode na najjednostavnije plohe ili nedefinirane horizontale, što prati istovremeno i sužavanje kolorističkog izbora. Te naznake težnje prema minimalizmu tek su nagovještaj novih razmišljanja.
Ciklus kojim se Sašo Petroševski Novak upravo predstavlja, nadgradnja je opusa u kojem se dokazao kao revan istraživač prostora, mrtvih priroda i ženskih aktova. Sublimirajući ranija iskustva, on je svoj stvaralački napor usmjerio prema razrješenju kolorističkih suptiliteta, slobodnoj gradnji oblika i inzistiranju na autentičnim ugođajima, čime se pridružio onim našim slikarima koji svoje potencijale koriste u konstituiranju neoekspresionističkih izričaja.
Prof. Juraj Baldani
U slikarstvu Saše Petroševskog Novaka oblici su strogo reducirani, izvedeni pojednostavljenim crtežom, što ispunjen rafinirano usklađenim bojama, već u ranim djelima, ukazuje na umjetnikovo nagnuće prema izuzetno izraženom kolorističkom senzibilitetu. Likovi ravnodušni za psihološka stanja, pod izričajem su neobične blagosti, a predmeti su zauzeti sami sobom. Pomno odabrani oblici u promišljenoj gradnji kompozicije prelaze u neko drugo “svoje” postojanje. Slikar bira oblike unutrašnjom ravnotežom osobnog umjetničkog senzibiliteta. Njeguje kombinacije različitih slikarskih tehnika, jer čini se da upravo u toj raznovrsnosti nalazi mogućnost slobodnijeg djelovanja pa i vlastitog samopotvrđivanja. S pažnjom odabire teme i ponire u bogatstvo nijansi sofisticirane skale boja.
Slike su statične, ali ne i monotone, prisutna je vizija, ali ne i nekontroliranost. Umjetnikova slikarska interpretacija polazi od zbilje, pretvarajući je u neku drugu stvarnost, a da pri tome nikada ne poništava njezin identitet.
U specifičnoj osobenosti viđenja Istre, uz koju je umjetnik već godinama vezan atelijerom u Rovinju (gdje boravi jedan dio godine), izrastao je svijet blagog maestrala, visoko uzdignutih jedara, sunčanih odbljesaka na glatkoj površini plavetnog mora. Ali isto tako, na umjetnikovim je slikama svijet truda i muke istarskog puka, što već stoljećima prevrće zemlju goneći ispred sebe blašće božje - vola istarskog, izražen tonalitetom zgusnutih, muklih, “teških” boja. U ovom specifičnom doživljaju krajolika nema prostora za dopadljiv kadar razglednice. U njima harmonična gradnja kompozicije, nikada pretrpana suvišnim detaljima, postavlja predmete krajolika u vrlo promišljene odnose, stvarajući autentičnu slikovitost suzdržane odmjerenosti.
Skromnost motiva temeljna je odlika slika u kojima se, kao centralni lik i glavna odrednica prostora, pojavljuje kuća. Uz nju, nerijedak je motiv sunce, što je kao radost života miluje i čempres što je kao simbol podneblja dotiče, a sve se to, u prigušenoj skali boja, nadasve skladno sjedinjuje u ozračje vjekovnog trajanja istarskog podneblja.
Slike Saše Petroševskog nikada nisu puka transkripcija stvarnosti, što je uvijek samo poticaj razigranoj umjetnikovoj imaginaciji u kojoj boje, u tisućama blagih nijansi grade oblike, stvarajući viziju jedne nove samosvojne realnosti.
Prof. Mirjana Sakač
Sašo Petroševski Novak upustio se u izgradnju imaginarnih gradova, izmaštane arhitekture komponirane po zakonima svoga urbanizma. Sloboda slikarskog sača odražava zanimljivu kombinatoriku oblika kojim sve postaje moguće. Možda postoje i zdanja unijeta u preplet, koja su odraz iskustva, nečeg znanog. No, Novakovi gradovi ipak su proizašli iz zaigranosti, s notom dječjeg, naivnog, u plohama blage geometričnosti. Zgodan ritam proveden je plohama jakih obrisa, s uporišnim točkama u sadržajnim i likovnim akcentima. Novak reducira predmetno do znaka te i gradovi postaju slagalice karakterističnih modula, dakako udaljenih od bilo kakve shematike. Vedrina se osjeća u “šetnji” Novakovim prostorima, za koju razložnost postoji i u karakteru kromatskog. Na simpatičan način, Novakovi urbani ambijenti sadrže i zdanja izvjesne povijesne slojevitosti, ali i moderne objekte povezane s formama koje bi u svakom gradu unijele veselost. Novak, s mnogo osjetljivosti za mijene napetosti, konstruira sliku, čvrstim i čitkim linijama, po kojima se doimlje da se kreće grad, a ne njegovi potencijalni stanovnici. Uspostavljen je koordinatni sustav crtovlja, kojeg silnice šire dinamiku prikaza do svakog zakutka djela. Pokret unutar razvedene geometrije, izmjena ritma unutar zakonitosti, sve je usaglašeno bojom različitih dinamičnih i svjetlosnih svojstava. Sašo Petroševski Novak, s mnogo pažnje, segmentima tvorbe daje potrebitu kolorističku blistavost, (ali podvrgnutu odabranoj disciplini) unijetu u vlastiti likovni koncept. U stvorenom redu mnogo je i spontanosti, nepredvidljivosti, kojoj je ponekad rezultat gotovo egzaktna forma ili oblik koji se otvara organičkom. U svakom slučaju, radost stvaranja osnovni je pokretač Novakove slikarske gradogradnje.
Prof. Stanko Špoljarić
U maloj crkvici sv. Križa ili u jednoj galeriji rovinjske slikarske ulice, Grisie, privlače nas svojim bojama i osebujnim, prepoznatljivim stilom, platna slikara Saše Petroševskog Novaka. Uživamo u razigranim, toplim bojama koje se neuobičajenim razmještajem u drveće,kučice i ostale stilizirane predmete skladno uklapaju u cjelovitu sliku ekspresionističke vizije nadarenog umjetnika. Nisu to realistične, geometrijske figure, a ipak prepoznatljive u svojim jarkim bojama koje privlače gledatelja koji poželi posjedovati ovo platno da može što češće uživati u ljepoti umjetničkog ostvarenja. Sašo Petroševski Novak odabrao je svoj slikarski put već od rane mladosti i izlagao je svoja platna na tridesetak samostalnih izložaba u Hrvatskoj i desetak u Inozemstvu ta u 40 skupnih izložaba na kojima je zauzimao istaknuto mjesto, a poznat je i kao humanist koji je darivao preko 200 slika humanitarno i kao pomoć žrtvama Domovinskog rata. Danas živi i radi u Zagrebu i Rovinju, marljivo stvara i dotjeruje sve novija i novija platna, nadahnuta motivima iz života i prirode njegujući svoj osebujni, prepoznatljiv stil u raznim tehnikama slikanja. Osnovne karakteristike produbljuje, ali je bit njegovih motiva prepoznatljiva, jer pobuđuje u nama osjećaj ljepote i pozitivna zraćenja koje izazivaju estetske osječaje, zadovoljstvo i vedrinu. Prepoznajemo stilizirano drveće, neuobičajenih boja, ruralne kučice, naranđasto nebo, nakrivljeni križ i nestereotipno ozračje koje nas zaustavlja uz sliku, potiče osječaj ugode i potrebu da ponovno uživamo u umjetničkim djelima uspješnog i nadarenog umjetnika, Saše Petroševskog Novaka.
Prof. Stanka Pavuna
U Zagrebu, 5.studenog 2005.
Sašo Petroševski Novak; rojen leta 1953 v Reki na Sušaku. Ob fakultetni izobrazbi je leta 1988 izabral za svojo življensko pot likovno ustvarjanje. Končal je šolanje v Likovnom centru na Rokovom Perivoju v Zagrebu. Doslej je imel već kot 30 samostojnih razstav in okoli 40 skupinskih, več dest tudi v tujini. Pri slikanju uporablja več tehnik, med njimi najpogosteje olje, pastele in kombinirano tehniko. Živi in dela v Zagrebu in v Rovinju. Doživljam ga kot slikarja, ki mu kompozicija in njena dinamika predstavlja prostor urejenja. Velike ploskve dajejo izzive manjšim, manjše bogatijo celoto. To je igra občutkov za mero, za red in smisel tega reda, ki mora nekaj povedati, sporočiti. A vse to jr neka skupna osnova za tisto, kar šele pride na sliko, in to je barva. Z njo zaživi tudi slikar. Če je kompozicija telo njegove slike, nekakšen kroj za obleko, ki jo to telo nosi, potem so barve duša tega telesa. Prevladujejo tople, ki žarijo, grejejo celoto in nam vedno znova pribavljajo poglede v globino zemeljske organskosti, polnosti zraka. Kar naredi geometrija črte in je sled risbe kot likovne tehnike, je polnjenje ploskev z barvo ustvarjanje polnosti, sporočilo o avtorjevem odnosu do urbanizma, arhitekture stavbne dediščine in kulturne krajine. Linearnost prevladuje v njegovih kompozicijah. Kot bi gledal strukturo orgelskih piščali, spet brazde na njivi,vertikala sredozemskega zimzelenega drevja se druži s krogom sončne orbite v daljavi, vse pa je obdano s ploskvami in nekakšnimi črtastimi sledmi človeka, civilizacije,ograjevanja, razvrščanja, parceliranja. Je pravi pesnik v postavljanju ritma med ploskvami rdečih streh, modrine morja in belih zidov ter zimzelenega drevja. Še pri vazah s tihožitji cvetja je prisotna ta linearnost, a je prikupno razdrobljena z igro organskosti. Vaza in njeno ozadje so ploskovne parcele urejenosti, cvetje z zelenjem je eksplozija igrivosti, barv, sproščenega slikarskega fluida. To seveda omogoča sam slikarska rehnika pastela.
Drago Medved, publicist
Celje, Galerija <<Mozaik>>, četrtek 17.11.2005.
