'Sposobnost Saše Petroševskog Novaka da u svakodnevnim motivima pronađe i fiksira izuzetne osobenosti, da ukaže na zapretene odnose glavne teme i njezina okruženja, kao i da sve opservirano komentira subjektivnom prosudbom - čine ovog slikara senzibilne prijemljivosti umjetnikom koji tvarno i duhovno usvaja kao jedinstveni organizam.Pojedina zdanja te ruralne ili urbane aglomeracije u njegovoj viziji gube lokalna značenja i nadgrađuju se pojmovnošću. Crvena boja krovova, u prenesenom smislu, crvena je istarska zemlja. Diskretna plava navodi asocijaciju na plavetnilo mora, dok rijetka zelena tek najavljuje bujnost raslinja. Bijele i žute plohe zidova, s raznobojno obojenim prozorima i vratima, tek su simbolička predodžba o kontrastima. Ipak, sve te primisli tek su materijalizacija osnova iz kojih izrastaju umjetnikovi intimistički zapisi, a oni izviru iz izravnog dodira krajolika s misaonim i emotivnim spoznajama slikara.
Gradnji slike Sašo Petroševski Novak pristupa različito. U određenim situacijama gotovo da negira prostor, a pažnju izravno usredotočuje na sam objekt. Suprotna praksa je u tome da se krajoliku dade prioritet, naznače planovi i inzistira na kolorističkim značajkama. Težnja prema meditativnosti posebno je vidljiva u složenijim rješenjima, gdje se forma i boja sustavno isprepliću i tvore ugođajnu cjelinu. Nasljeđujući zasade fovista u koloritu te ekspresionista u konstrukciji, slikar izbjegava crtež, a daje prednost sočnim i širokim namazima boja. Njegov je potez spontan i slobodan, vođen senzibilitetom, a ostvaren vještinom. Zanemarujući detaljiziranje, on progovara o dojmu trenutka, briše nevažno da bi naglasio bitno. Modeliranje oblika češće provodi konfrontirajući svijetle i tamne plohe, nego nijansirajući površine. Ipak, postiže dimenziju prostornosti, bilo da se radi o pejzažu ili ne. U nekim rješenjima javlja se težnja za pročišćavanjem pa se oblici svode na najjednostavnije plohe ili nedefinirane horizontale, što prati istovremeno i sužavanje kolorističkog izbora. Te naznake težnje prema minimalizmu tek su nagovještaj novih razmišljanja.
Ciklus kojim se Sašo Petroševski Novak upravo predstavlja, nadgradnja je opusa u kojem se dokazao kao revan istraživač prostora, mrtvih priroda i ženskih aktova. Sublimirajući ranija iskustva, on je svoj stvaralački napor usmjerio prema razrješenju kolorističkih suptiliteta, slobodnoj gradnji oblika i inzistiranju na autentičnim ugođajima, čime se pridružio onim našim slikarima koji svoje potencijale koriste u konstituiranju neoekspresionističkih izričaja.’ Juraj Baldani, prof.